Tuga se umiri...ponekad...
S večeri, ponekad... Pogledam inventar koji je uz mene ovih dugih i iscrpljujućih komada vremena... Jedro od tankih niti paučine, neraskidivih, koje će me držati do kraja života, maleni čamac vegetiranja, slabašne konstrukcije koja nestaje s danima... Maleni fenjer sa svicima sećanja, čuvar na vratima besmisla i nestanka. Mreža, koja je jedini događaj danima, nedeljama, mesecima... Ispod malenog plovila po okeanu suza, mršava i pogurena prilika, senka života, čovekom što se ipak (Dalje)