Tuga se umiri...ponekad...

Published on 13:43, 02/25,2008

S večeri, ponekad... Pogledam inventar koji je uz mene ovih dugih i iscrpljujućih komada vremena... Jedro od tankih niti paučine, neraskidivih, koje će me držati do kraja života, maleni čamac vegetiranja, slabašne konstrukcije koja nestaje s danima... Maleni fenjer sa svicima sećanja, čuvar na vratima besmisla i nestanka. Mreža, koja je jedini događaj danima, nedeljama, mesecima... Ispod malenog plovila po okeanu suza, mršava i pogurena prilika, senka života, čovekom što se ipak (Dalje)


Priča za Nedelju...

Published on 12:25, 02/24,2008

Dragi moji pospani blogeri, želeo bih da IPAK odslušate ovu priču koja je prošla mimo vas. Potrebno vam je samo malo truda. O okolnostima kako je nastala, sa kim itd. neću pisati ponovo, nekoga ako baš interesuje, pronaći će je među starijim postovima. Priča je iz dva dela, linkovi su ispod. Za danas toliko, uživajte. Ja sam trenutno verovatno negde među visibakama, pluća punih predivno svežeg i čistog vazduha...

Prvi deo priče

Drugi deo priče

 

Izvinjavam se za pogrešno date linkove u prvom potezu, što je možda najedilo par dragih ljudi. 

Ne zamer'te... 

 


Vuk samotnjak

Published on 16:33, 02/23,2008

Ponekad još, sretnem sebe. Onog starog mene, veselog, nasmejanog, prepunog života, snova, nadanja. Samo u snovima, u retkim trenucima kada posustalo telo zataži malo sna. Retkog i skoro nikakvog. Ali ipak, ponekad se desi, pa, kažem, sretnem sebe starog. U prvi mah se ozarim, ali već sledeći i svi ostali, donesu već tako prepoznatljivu stvarnost, stvarnost koja je označila moju budućnost, stvarnost koja se naziva - bol. Može li neko voleti, iako je mrtav? Može. Svuda u meni tragovi tvojih stopala, razrušeni predeli (Dalje)


N E Ć U !!! Da ratujem!

Published on 23:17, 02/22,2008

Od početka ove epizode nikako nisam uspevao da shvatim Zemljane. Valjda zato što je moj zavičaj veoma, veoma daleko. I što je tako drugačiji. Negde na nekih pedesetak milijardi svetlosnih godina odavde, gde počinju spiralne galaksije, tako lepe... Gledam ovih dana malo okolinu i nije mi najjasnije. Opljačkaćemo SVOJU radnju, pa će neko tamo da se pokaje i da uradi nešto što znamo da neće. "Privatno vlasništvo - privatan posed". Odakle si doneo to? (Dalje)


Laku noć, ljubavi...

Published on 23:10, 02/21,2008

Uzalud večeras smisao dana tražim
jer još jedan prođe, odeven u crno
rimama setnim, ne uspeh da ublažim
od tuge tamno, životne radosti zrno

Dremaju široki šorovi u mojoj varoši
nebo se noćas sručilo na mene
februar poslednje dane nemilice (Dalje)


Dva Balona

Published on 14:14, 02/20,2008

Asfalt se topio pod naletom žege pretposlednjeg julskog vikenda. Duž širokog šora prošaranog senkama grana debelih topola uz drum, četiri osobe koračale su prema centru sela... Baka, mama, moj brat i ja, pomalo bucmasti dvogodišnjak. Dan je odisao sparinom i nekom svečanošću, takvom da smo brat i ja za divno čudo, ćutali i samo povremeno je naše razmišljanje bilo prekidano javljanjem komšijama, koje su po starom dobrom i meni tako dragom, ali zaboravljenom običaju, nedeljom posle ručka sedeli "predkućom" (jedna reč).  (Dalje)


Uftorak

Published on 19:26, 02/19,2008

Treperavi prah proleća vazduhom se sladunjavo provlači. Dan se još jedan kraju bliži, odvija se siva cesta pred mojim očima i nestaju lagano isprekidane bele crte iza mene...Razbacana svetla po ravnici kunjaju pospano i neko je čudno stanje večeras. A opet... Sve je već tako poznato i viđeno. Previše tužnih lica sam video danas, grupice ljudi tuguju svoje tuge, i danas lutah svetom usamljen među tužnima. Dotaknem nekog na trenutak, s rukava mi spadne zvezdani prah, ali u meni niko ne spoznaje (Dalje)


Rekla si...

Published on 12:37, 02/18,2008

Još jedan u suzu ukopan dan
tugom pokazuje svoje lice
k'o stepa prazan ledeni stan
na kraju bezimene ulice...

U njemu život mlad se gasi
suza k'o svedok skotrlja se, pade
da će još išta (Dalje)


Čovek...zombi...kip

Published on 11:28, 02/17,2008

Zaboravio sam da za mene nema odmora. Opuštanja. Pokušao sam ovaj dan da posvetim sebi, izmučenom, izranavljenom, ostavljenom. Ona je to otkrila odmah, jer me u stopu prati, vrebajući upravo na ovakav momenat. Ona, stara neželjena saputnica - tuga. Na tek odškrinuta vrata srca navalila je, razvalila sećanjem, bolnim prikazivanjem stvarnosti do najjasnijih sitnica. Svuda oko nje njen saborac usamljenost. Posrćem, padam pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem, i ambisi postaju sve dublji.  (Dalje)


Jedna sasvim obična poruka

Published on 17:08, 02/16,2008

Dan je bio sasvim običan, zimski. Posao - kuća i obrnuto, dečije zvarzlame, brige i problemi svakidašnji, planovi, nade, želje... U frci, jurnjavi, u večitim razmišljanjima kako pregurati mesec... Negde u gradu, bi-bip bi-bip. Poruka. Ništa čudno, toliko ih stiže dnevno. Ova beše od male garave. Ne moram ni da čitam, već mi se osmeh razbaškario na licu, srce jače zakucalo, kao da imam 15-ak godina i po prvi put da mi neka pripadnica lepog pola poklanja pažnju. Pročitah u dahu, i sve se u sekundi promeni, (Dalje)


Sretenije

Published on 15:44, 02/15,2008

Bilo je veče s početka milenijuma. S druge strane prozora u studiju gledale su me crne krupne oči moje drage koleginice Kristine. Emisija je tekla svojim tokom, kada mi je na pamet palo da napišem ovu priču. Sasvim iznenada, bez nekog posebnog povoda, zaiskrila je u mojoj glavi i poželela da se pojavi u vidu nekog zapisa...možda za neka buduća vremena, za sećanja... I eto, sećanja su naišla, baš ovog februarskog sivog dana, na moje drago Sretenije, koje volim iz mnogo razloga. Kažu, sreću se zima i proleće, i  (Dalje)


14. Februar

Published on 23:05, 02/14,2008

Odlazi još jedan dan u nepovrat, pa makar bio i ovaj, dan zaljubljenih. Ne znam. Meni je svaki dan dan zaljubljenih. Ne volim da posebno ističem neki dan posebno. Pričaću vam jedared o osmom martu. O dolascima i posledicama. Nekome se ovaj dan primio, većini nije, i februar nastavlja da nas razočarava svojim jesenjim sivilom. Sve se to izmešalo. Po ko zna koji put, jedino vredno u ovom danu beše  (Dalje)