Još jedna kap...
spira jul niz široke ulice
Na postelji u mraku kad se sve stiša
pogledom tražim usnulo lice
Mirišu polja udaljenih žita i trava
ozon se širi po atmosferi
kraj garavog anđela što spava
srce laloško od sreće treperi
Minuće godine, silnih će se njiva skinuti rod
Dunav će dane pod tvrđavom zlatiti
moju ravnicu nadviće nebeski svod
a ovaj trenutak... uvek će se vratiti
Ritmično kapi po prozorima dobuju
i moje ceste do srca što vode
percetu anđela radosno robuju
u večnost samu milinom vode
Radosti moja... Koliko potrebnih reči!
Koliko tražim, ne nađoh ni jednu
da život opišem kako ravnicom zveči
u srce ušivam večnost, tebe vrednu!
Misliće ljudi i predeli života strmi
koje nikada ne smatrah svojim
da noćas, kanda, debelo grmi
i znati neće...
Da srce moje kuca... Imenom TVOJIM....
Maloj garavoj, jedne kišne, julske večeri...