Kako potresti....
Svojevremeno sam radio u državnoj firmi. U firmi kakvu bi svaki muškarac poželeo. Same žene i nas dva tri. ;) No, tok ove priče odvodi me negde drugde. Možda je ovaj zapis i ostao na nekom ranijem listu kalendara mog života, ali mislim da nije zgoreg da ga ponovim. Firma se zvala centar za socijalni rad. Otkud ja tamo, ne pitaj. Gde ima puno računara, eto mene. Radeći tamo, sa zaista predivnim koleginicama, koje su me primile kao sestru :) naslušao sam se svega i nagledao, srećom, ne mnogo toga, a zašto i kako... samo polako...
Tetka Mariška je divna žena. Bog sam zna koliko je dece sama podigla i uzgojila i svi je zovu mama. Mislim da ih ima nešto preko četrdeset. Da, dobro piše. Četrdeset. Četrdeset i neki život, četrdeset i nešto ucrtanih lepih staza životnih, briga majčinskih i ja samo mogu da se divim takvim ženama. O ostavljanju beba... Nemam lepih reči. U centru gde sam radio i u susednim, i u onima sa kojima smo sarađivali NIJE bilo slučajeva da je ciganka recimo, ostavila svoje dete.
Uvek idu zajedno, bore se, žive kako žive, ali te majke ne ostavljaju svoju decu. Ako neko kaže da ima nekoga ko teže živi... Ja nisam lepog pola, pa ne mogu da kažem objektivno, ali mislim da ni ja NIKAD ne bih ostavio svoje dete. Znam, postoje situacije, ali opet... Ne verujem da bi iko mogao da me ubedi...
Sve je ovo samo kao početna ilustracija scene. Nema veze ni sa divnom gospođa Mariškom, ni sa mnom, a žao mi je što ide zapis sa večerašnjim postom sanjivim, o novoj bebi.
E, jedna slična takva beba bila je rođena i ostavljena. Nađena, predata centru, centar je smestio u hraniteljsku porodicu. Dete je raslo i, gle čuda, sve više je ličilo na porodicu koja ju je usvojila. Dete je učilo prve reči, korake, pesmice... Napunilo je i šest godina. Devojčica kao iz filmova. K'o sa čokolada, s oni' slika, kako kaže moj drug Đole. Plavooka, slatka, medena.
Otac mršav, vredan, radnik, majka simpatična ženica, nisu mogli da imaju dece, njihovoj sreći nije bilo kraja. Nažalost, kada je dete napunilo šest godina, prava majka se tek tada setila da bi možda mogla da VIDI svoju devojčicu. U vreme kada je sve bilo lepo, kada se devojčica igrala sa ocem, i on sa svojom ljubimicom, koja ga je obožavala, penjala se na glavu, čupkala ga po kosi, uživala u sigurnosti zagrljaja i na leđima oca...
E, tu se u priču uključuje ova spodoba (ja). U to vreme je trebalo spremiti dete na mogućnost da...... UH.... Surovo. Ljudi su došli u kancelariju gde sam i ja radio. Hteo ne hteo, morao sam da slušam. Tu i saznah priču. Otac i majka, usvojitelji, poraženi i poniženi, tužni, ne znaju šta da kažu. Kud ne izađoh tada...
Uglavnom, bi šta bi, papiri, formulari, ne sećam se tačno, valjda je trebalo da dete ide da se vidi sa biološkom majkom, na kratko, ili .. Zaista ne znam kako je to bilo pre toliko godina. Uglavnom, kada je moja koleginica valjda povela dete za ruku, ostavljajući na kratko usvojitelje u kancelariji, malena se ote, skoči ocu u zagrljaj, čvrsto ga zagrli i reče: Tajo, ne daj me!
A meni i onako ne treba puno, i dan danas mi je ta scena pred očima....Pa i kamen bi zaplakao! Pogotovo što i ja želeh kćer a nemam je (iako svi živi imaju kćer).... Izgubih se, nemoćan :~(
I sad, kao u seriji "Grlom u jagode"
ŠTA JE BILO POSLE
Ne znam. Načuo sam samo, da je i dalje sa hraniteljima. Ne znam sigurno. Iskreno, bojim se i da pitam.
08/03,2008, at 00:31
Visit draganica
... Čitam ovo, stegla se neka knedla, veće od one sa šljivama u grlu, a suze samo kipe. Nemamo deset života, pa da se igramo njima, več nas od malena uče odgovornosti, pravim vrednostima da bi kako valja proživeli taj jedan. Nažalost poneki se ne uklope u tu priču, posrnu, vukući u svom padu mnogo drugih za sobom, a ponekad još veću štetu čine u pokušaju da se usprave. U ovoj priči vredi za tu ex mamu kontejnerku- kad ga vidiš da se davi, a ti ga još poguraj dole...
Znam samo da želim da verujem da je ostala sa Tajom...
08/03,2008, at 00:38
Visit biljana
Kroz mnoge priče i filmove se provlači ona čuvena izreka da nisu roditelji oni koji te naprave, već oni koji te odgaje. Tako da shvatam malu u potpunosti. Šta dete zna... I javila mi se slika kada je u drugom razredu osnovne drugar izneo drugarici istinu na videlo i rekao joj da je usvojena... Joj!
Nadam se da je devojčica dobro. A ti javi ako još šta načuješ...
08/03,2008, at 00:38
Visit Baladašević
Draganice, nema pet minuta kako sam pročitao tvoje pakovanije, kad eto tebe :) Kanda sam te dozvao. Blago$ tebe, ti si među srećnicima, želim ti ali zaista sve najbolje i najlepše na moretu! Seti se i nekih koji čvrsto stoje nasukani u žitima...
A ovoga... Kad god se setim.... uh...
Pozdrav iz ravnice!
08/03,2008, at 00:39
Visit sonatica
I ja isto želim da je ostala sa Tajom
:((((...Jako, jako tužan post. Potresan. Tera na razmišljanje...
08/03,2008, at 00:41
Visit Baladašević
Biljana, kao što sam rekao... Bojim se da pitam. Pošto ja volem hepijendeke, ako ne bude, bilo bi mi jako žao. Možda više volim da mislim da je sve u redu... Eh...
Kako kaže narod - svako ima decu...
Mene baš briga kada matori prave sebi gluposti. Ali deca... eh...
Biljano, pozdrav od srceta!
08/03,2008, at 00:43
Visit Baladašević
Sonatice, možeš li onda zamisliti kako je meni bilo. Ja sam to GLEDAO! Užas. Negde posle toga sam otišao iz preduzećeta, a i nije mi se nešto zapitkivalo...
Ako se ovih dana ohrabrim... Možda i upitam kolezinice, mada... sumnjam...
A tebi, jedan super ultra mega de luxe giga A+ veliki pozdrav!
08/03,2008, at 00:49
Visit iluzija
Neke postupci se ne mogu opravdati ili osuditi bez sagledavanja cele situacije.
Neke osobe nemaju u mozgu instaliran kod za roditeljstvo. Ako je to slucaj sa bioloskom majkom, onda je mala ostala sa rodteljima koji su je usvojili.
08/03,2008, at 07:19
Visit sanjarenja56
Dodajem istinitu priču. U vreme kad sam se i ja lečila, 11 godina, da bih od medicine otrgnula nemoguće- dete, i moja prijateljica se lečila. Ništa ne nađoše ni njoj ni mužu, ali ne ide. I oni uzmu devojčicu od mesec dana, koju je u bolnici rodila i ostavila mlada neudata mama. Usvoje je, i celoj porodici kažu, i detetu kasnije, a ne bude iznenađenja. Nakon 5 godina poče rat u Bosni, i oni izvuku na neviđeno nedonošče kojem su svi izginuli, a ono jedva živo. Izvuku ga na jedvite jade, svi su pomagali lekovima, hranom, ko je kako mogao, ni ovde nije bilo bogato...Sada oboje dece međusobno liči, i oboje na oca, žive u USA i imaju divnu porodicu. Prošli su pola sveta. Oboje znaju da su usvojeni, ali znaju i da su bezgranično voljeni.
08/03,2008, at 08:41
Visit Pinokio
Tema mi je jako poznata, jer mojoj skoli pripadaju deca iz doma za nezbrinutu decu i ovakvih primera imam na tone. Toliko tuznih sudbina koje su izazvale more suza...toliko dece koja su se vezala za mene, jer nemaju svoju majku, toliko.....ima primera majki koje stalno radjaju i stalno decu ostavljaju domu. To im dodje kao neki ustaljeni ritual.
Nemam reci za ovakve primere i nemam vise ni suza....samo knedlu u grlu.
Toga je sve vise.....na zalost!
Pozdravljam iz osuncanog Nisa!
08/03,2008, at 08:55
Visit donna
ostaviti vlastito dijete je sigurno jako teška odluka, a ko zna razlog zbog kojeg je to ta žena uradila?
bez sagledavanja kompletne situacije nemam komentara, osim da se nadam da će dijete biti voljeno i izrasti u stabilnu ličnost.
08/03,2008, at 09:57
Visit Baladašević
Sanjarenja, srećom znam i ja sličnih priča, mnogo više. Ali znam i ovakve, a ne mogu da odreagujem. Iako sve ima svoje, ja barem to dobro znam.
08/03,2008, at 09:59
Visit Baladašević
Pinokio, tako je, svet je u sveopštem rasulu i propadanju, a ništa nas bolje ne očekuje, avaj! Ostaćemo svi kao malena ostrvca u moru beznađa i propasti. Kašću ja koju i o tem, kadgod...
Mislila si pozdrav iz Niš?
08/03,2008, at 10:02
Visit sanjarenja
Baladašević, a gde nestade zzzzz?
Nažalost, česte su priče kao tvoja...jednog dana se sete da bi hteli da vide ostavljeno dete, pa mu poremete ceo život. Jeste istina da svako usvojeno dete jednog dana, kad sazna, poželi da upozna biološku majku, a često i oca, i da je pita zašto ju je ostavila. To im je potrebno radi sopstvene ravnoteže. Ali, jedno je kad je to izbor deteta, a drugo -kad mu se to nametne dok je malo.
Jesi li čitao "Vešticu iz Portobela"? Ima nešto o tome...
08/03,2008, at 10:05
Visit Baladašević
Donna, kako god bilo, rekao sam da nisam kompetentan, ali mislim da uvek ima izlaza. Možda je mislila da će detetu biti bolje, ne znam... Vrlo delikatna situacija. Da ne pričam o položaju lepog pola ovde, na Balkanu, u ovom (XVI) veku...
08/03,2008, at 10:27
Visit hyperblogger
:( ih,bre.... tuga ziva.
08/03,2008, at 10:41
Visit Baladašević
Sanjarenja:
1. zzzz je završeno i prvo što sam uradio je da te obiđem, jer mi se stalno prebaciva. Opet ne valja. Ima u mom kraju jedna izreka, kaže: nezgodi neugodi!
2. Nisam čitao, uglavnom me prvo odbije naslov kojekakvih veštica, sandžama i sličnih. A i vrlo sam probirljiv po pitanju tema knjiga koje čitam. Osporavan sam često zbog toga, ali srećom sam vrlo tvrdoglav. :)
3. i ti si meni draga, smo lepše
08/03,2008, at 10:43
Visit Baladašević
Hiperaktivnablogerko, i jeste. Sve je puno nekih dubokoumnih razmišljanja i sl, ali stvarnost je upravo to što si rekla. Srećom, naslušao sam se i onih "drugih", lepših priča.
A uskoro sledi još jedna, od jedne naše zajedniče jaran'ce - "moj novi posao", sa sasvim drugom tematikom, ali sa hepijendekom. A ja, je l'.... volem hepijendeke..
08/03,2008, at 12:01
Visit sanjarenja56
Šta li je trebalo da znači "smo lepše"?
Osporavanja nema. Kad obiđeš sve blogove redom, osim moga, a na moj dođeš 4 sata posle prvog obilaska, prvo uputim kritiku sebi: Ne pišeš dovoljno zanimljivo...tek onda tebi, da me kao prijatelj ne obilaziš.
e sad, pisati umem kako umem, obilazićeš koliko te bude interesovalo, inače ćeš zaobilaziti, i to je to...
08/03,2008, at 17:49
Visit blek
Prica ti je odlicna,inace neznam samo kako postizes da toliki broj blogova posetis i sve postove procitas,o svemu das komentar i pohvalis post.Sam odlicno pises.
Sve pohvale
11/13,2009, at 16:50
Visit Katarina
Zivot je surov i nepredvidljiv....ne osudjujete ....nekada MORATE da zivite zivot po tudje navedenim definicijama...KAO JA