Maslinasto-zelene priče III deo
Odmicali tako vojnički dani neki davni, kad sve beše mirno i lepo, u maslinasto-zelenu boju obojeno.... Pisma.... Stara, dobra papirnata čuda, puna utisaka, nežnosti, truda, pažnje. Čitav mali ritual. Ma kakvi mali. Pisma su prvo morala biti kupljena, pa napisana, pa markice lepljene, pa adresirana, u pošti razvrstana, prenošena vozom, avionom, kolima kojekakvim... Pa onda tek razvrstavana ponovo u nekim dalekim poštama, pa u vojnim poštama, pa deljena po kasarnama i tek onda onako svečano, desetine i stotine malih radosti, dragih veza sa stvarnošću i običnim svetom. Da, da, upravo tako deluje, sada kada pogledam. Pa znate ono "pismo vojniku"....
Masa pisama stizala je znanim i neznanim putevima do vojnika, bez markice, na nekima je umesto nje, pisalo "pismo vojniku", a na nekima i "živeli poštari". Retko, užasno retko koje nije stizalo na odredište. Svako je znao koliko vojniku znači pismo iz "civilizacije". Tada je i izlazak iz kasarne bio misaona imenica. Spreman je i čekan dobrano, nisi ni mogao da izađeš kad hoćeš. Sve je to imalo i svoje lepe i loše strane. A pisma... Eh... Sećanja silna... U mnogima su stizala pitanja, zabrinuta, ogrnuta u brige roditelja, najčešće majki, vesti raznorazne, od devojaka beše ponajviše pisama.
Meni su stizala pisma sa svih strana, od raznoraznih. Od rođaka, drugarica, prijatelja koji su bili u drugim kasarnama i gradovima... Ni tada mi nije bilo teško da pišem, tako da su jedino meni iz moje generacije stizala pisma do samog kraja vojnog roka. Ne bi me začudilo da neko nepažljiv, nije pratio moje obaveštenje o kraju vojnog roka, pa da je neko pismo i posle otišlo u tu kasarnu gde bejah...
Pisma su nas sve odvodila u naš svet, u svet BOJA, u svet civilizacije, slobode. Da mi nije pisama, ne znam kako bi sve to izgledalo. Kako su samo iščekivana, i kako mi je samo bilo žao kolega koji nisu dobijali pisma, iako znam da su i oni bili vrlo lenji u odgovaranju. Ja sam sa zadovoljstvom na taj način komunicirao sa drugaricama, kolegama, svojima. Delio radosti i tuge, savetovao, pitao... I čitao pisma sa kapima života od jedne srednjoškolke...
Posebno behu draga pisma od moje bake kod koje sam odrastao, u kojima je UVEK, ali uvek, stajala novčanica siva od 1000 dinara, to je bilo nekih 100 000 starih, kakvih god starih da je to značilo. To me je svaki put za SRCE samo dirnulo. Zamišljao sam ih kako svečano pakuju pismo, kako pišu. Dragi moj rukopis. Ona je tada imala 72 godine. Ali mi je pisala. Mora da je znala koliko je volim ceo život svoj, pa i dan danas... Nisu to bile neke velike pare, a ona se uvek pravdala da eto... Ma znate već. A ja sam se osećao kao milioner s tim parama. I dan danas se osećam da je to pravo bogatstvo što sam imao.
Devojke su pisale, uglavnom u početku. Koliko li se veza završilo odlaskom mojih kolega u vojsku. Samo čuješ ostavila ga ova, ostavila onog ona... A ja sam u to vreme nekako učvrstio vezu sa mojom srednjoškolkom, koja mi je okupirala misli svih sekundi dana. Kako onda, tako i danas... I to sam doživlajvao tužno, ovo od malo pre, te rastanke putem pisama... Mobilni su ubili draž iščekivanja, nadanja, strepnje...
A moja mati, u to vreme, kad niko nije znao za moju ljubav, kao da je naslutila, kada se samo setim... Dođe paket za mene, i u svakom od njih - komplet pisama praznih. A ono sve lepše od lepšeg. I to ljubavna!!! Neverovatno. Majke su to. Nemilice sam ih trošio pišući miloj srednjoškolki najnežnije i najiskrenije reči, vlasniku srca mog. Koliko sam samo večeri dočekao pišući pismo, dok su svi već polagano tonuli premoreni u carstvo snova... Kako sam joj sve opisivao, moja razmišljanja, događaje, kako sam objašnjavao prirodu onih krajeva, Triglav, Ljubljanu, Zagreb....
Pošta se uglavnom delila pre ručka, kada je vojska bivala postrojena, i redom, po jedinicama išla na ručak. Jedinice su se smenjivale svaki dan, tako da ako ste danas bili prvi, sutra ste poslednji, prekosutra pretposlednji i tako redom. Sasvim ok, zar ne? Međutim, moj vod je jednom bio kažnjen, ne sećam se ni ja zbog čega, neprimanjem pošte tri dana. Užas! Stvarno prava KAZNA! U priču sad ulazi jedan prijatelj, zaboravih ime :(( iz Beograda, jako fin dečko. On je bio zadužen za poštu za našu kasarnu. I pakete. Često bi me zvao i pre ručka, i rekao, ej, stigao ti paket. To je uvek bilo radošću propraćeno. Ma hrana je bila odlična, ali domaće je domaće. Onda nas dvoje sednemo u kancelariju, jer obično u to vreme nije skoro nikog od oficira bilo u kasarni, pa pređemo na, moram reći, žderanje ;) A znate već šta može sadržati paket iz Vojvodine...
I, tog dana, skoro svi iz kasarne smo posle ručka išli u bioskopsku salu, da gledamo... ne znam ni ja, verovatno neko filmsko predavanje, šta li. Raspodelismo se po sedištima kojekude, film neki poče, a kroz polusvetlost sale provukao se moj pomenuti prijatelj i doturio mi krišom tri pisma od moje voljene srednjoškolke. I, kao i svaki put, kao i danas, uostalom, srce zaigra, oči zasuziše od sreće i upijah kapi života kroz nežne reči pisane rukama milim. Mada, sve da je pisala spisak za kupovinu, ja bih se sve isto topio. Koliko sam ih puta još posle čitao...
Taj dan, drugi dan kazne, ja, jedini u mom vodu...
04/04,2008, at 18:13
Visit glumac
Joj, kako je ovo divno... Bar neka dobra strana vojske. Tačno je da su savremene tehnologije, koliko god nam bile drage, uništile tu draž isčekivanja. Nema više te draži, sve se odvija previše brzo. Svi nekuda žure, nemaju vremena za te divne stvari. Ja se trudim da bar za praznike pošaljem rukom pisane čestitke. To mi je još uvek ostalo, jer niko više ne želi da se dopisuje poštom.
04/04,2008, at 18:20
Visit domacica
rasplaka me i vrati hiljadu godina unazad, drugar.
moja jača polovina je služio vojsku kada smo imali dvoje dece.
onda ti je v erovatno jasno kako i koliko me ova priča dirnula.
Prijatno!
04/04,2008, at 19:30
Visit pinokio
Bas pises ono sto sam i ja prezivljavala, ali sa ove druge strane, strane studentkinje. Svakodnevno sam pisala svom vojniku, tada momku, sada muzu! Cuvam i danas 711 pisama ( njegovih meni i mojih njemu).
Krijem ih od dece da nam se ne smeju :))
Vratio si me u moju mladost. Lepu. Hvala ti.
Zeljno iscekujem nastavak.
04/04,2008, at 20:02
Visit biljana
Ma kakvi nove tehnologije ubile draž iščekivanja! Da vidite mene u sitne sate kada se uželimo jedno drugog a doba dana nam ne dozvoljava da se odmah vidimo kako željno iščekujem njegov odgovor na moju poruku...eeeeh...kao večnost!
Jedna ispravka samo Baladaševiću, gramatička, pošto se u vojsci dva vojnika mogu svakako protumačiti;) Niste vas dvoje sedeli u kancelariji, već vas dvojica...čisto da ne padne nekome nešto na pamet ;) :D
I da...krećem sa nadoknađivanjem propuštenih "lekcija":)
*pinokio
Dobro kri ta pisma, na mesta gde deca nikad nikad ne gledaju. Ja sam se smejala mami i tati u lice kad sam našla par pisama napisanih na šarenim papirima :)
04/04,2008, at 20:16
Visit pinokio
Biljana, znam. I ja sam umirala od smeha citajuci pisma svojih roditelja :)))
Zato su mi sva (to su dve pune kese) bas sakrivena, mada...ko zna?? Ne smem ni da pomislim.. :)))
04/04,2008, at 21:25
Visit Darko
Što da te više hvalim, nego da kažem da si opisao to normalno, uobičajeno, kako ti to znaš.
A mogu si misliti kakav je doživljaj bio kad lala iz ravnice dođe u blizinu Triglava. Ljubljana je ipak na ravnici tako da ti nije bila neka promjena.
Nego stalno zapažam jednu posebnu ljubav prema srednjoškolki odnosno garavoj, koja se ne viđa jako često. I ne nađem pravu riječ kojom bih to komentirao. Pozdrav iz Slovenije...
04/04,2008, at 21:50
Visit vladica
ja sam imao lagano služenje vojnog roka, pa ipak mislim da je to izgubljena godina.
04/04,2008, at 22:02
Visit biljana
Upravo završila sa "učenjem lekcija". Komentare ne bih da ostavljam, trebalo bi mi par dana:D
04/04,2008, at 22:57
Visit donna
Pisma, pisma:)
Koliko sam samo pisama, onih lijepih, mirisnih, u bojama ispisala. I koliko sam samo pisama, sličnih dobila. A onda sam, jedno vrijeme pravila pisma. Razne oblike, boje:)Činilo mi se da su ljepša od onih tipskih.
Svaki dan za cijeli vojni rok išlo bi po jedno pismo od mene ka ravnici:)
Stvarno uživam dok čitam kako ovo opisuješ.
Sjećanja, sjećanja:)
04/04,2008, at 23:17
Visit Baladašević
Glumče, ja još uvek mislim da je ono starinsko, lepo pismo najlepše i ne znam koliko bih se ja obradovao da mi neko pošalje pismo...
04/04,2008, at 23:19
Visit Baladašević
Domaćice drage, to je bilo još teže. Ali još jedan dokaz da je ljubav jača od svega, jer je iznad svega i jedina je, znači, neuporediva. Prijatno i tebi!
04/04,2008, at 23:28
Visit Baladašević
Pinokio, mi nismo baš toliko pisali, ali smo vrlo blizu. To je bilo ono što me je održavalo u životu. Vojska i pisma nje(ž)na. Ništa drugo mi nije trebalo tada...
04/04,2008, at 23:50
Visit Baladašević
Biljana, imperativ glagola koji se završavaju sa "ijem" se piše sa J, pijem - pij, krijem - krij. Ni ja nisam kačiji mašalj. Naravno da smo bili dvojICA, ali nije to poJenta. No, nema veze. Inače, moguće je da se potkradu i greške, pošto postovi skoro uvek idu u polupospanom stanju...
04/05,2008, at 00:06
Visit pinokio
Srpski jezik - Odlican (5)
Razredni staresina: Pinokio
04/05,2008, at 00:20
Visit Baladašević
A svi smo mi imali svoju omiljenu nastavnicu. Neki su čak bili i zaljubljeni u dotičnu :)
04/05,2008, at 00:37
Visit pinokio
Disciplina: pismeni ukor razrednog staresine
Razredni staresina: Pinokio
:)
04/05,2008, at 00:46
Visit Baladaaevi
A kako ce me kazniti razredna? Juuuu, na`pako... To nije za javnoS :)) C, c, c, vidi ti nje
04/05,2008, at 00:54
Visit pinokio
Kazna: zbog nedolicnog ponasanja i izrazavanja, Baladasevicu se izrice vaspitna mera da napise najmanje 25 postova u toku veceri!
Razredni staresina: Pinokio
: )
04/05,2008, at 01:06
Visit pinokio
Nastavnicko vece je odrzalo vanredni sastanak i odluceno je da se uceniku Baladasevic Sasi ublazi kazna, s obzirom na to da je u pubertetu.
Kazna se smanjuje na 5 postova u toku veceri, kako bi ostali blogeri mogli sutradan da iscitaju svo njegovo pisanije.
Razredni staresina: Pinokio
04/05,2008, at 01:37
Visit krilaandjela
Баладаш
Рибаћеш ти клоњу видим ја
04/05,2008, at 01:42
Visit krilaandjela
Шалим се, знам како све то изгледа кад сам по ко зна који пут гледао своје војнике како отварају и како прижељкују лепо из писама.Пратио сам реакције и гледао да неко од њих не покаже супротну, јер је било и оних тужних и тешких, што се никако нису требала писати и слати на тај начин. Срећа је да смо се сналазили добро и са њима (ја и моје старешине).
04/05,2008, at 11:13
Visit siljka
Pisam su nekada umela di mu ulepsaju dan. Vise ih nema. Sad kad postoji nacin da ne cekam celu vecnost na odgovor jer postoji elektronska posta,sad ni to ne stize. Valjda izgubi car...
04/05,2008, at 11:14
Visit biljana
Ma ja samo htela da se našalim na foru vas dvojica sami u kancelariji, a kažeš vas dvoje, a u vojsci se sve i svašta radi. Nisam mislila da potežem nikakva ozbiljn gramatička pitanja... Opet ću opomenuti sebe da ne treba da se šalim ovde na blogu onako kao u stvarnosti. Ipak se drugačije shvata kad se nešto kaže i kad se to isto napiše;)
04/05,2008, at 12:02
Visit danijela
Lep tekst.
Podseti me na neka davna vremena kada sam kao srednjoskolka pisala bratu i nekim drugovima dok su bili u vojsci :)
Nisam imala prilike da ljubavna pisma saljem nekom
vojniku,ali iz prica znam da se pisma sa radoscu ocekuju bilo da su drugarska,ljubavna ili upucena od sestre ili roditelja...
Zalosno je sto smo izgubili naviku da komuniciramo na taj nacin.
Prosle godine sam posle ne znam koliko vremena sa decom pravila novogodisnje cestitke i slala dragim osobama :) ali na zalost nisam dobila ni jednu...:( sve se svelo na sms,mail ili telefonski poziv.
04/05,2008, at 14:04
Visit Baladašević
Krila anđela, ne znam kako, ali sam se uvek vadio od tog ribanja, kako sam uspevao, sam Bog zna :) A bio je to vrlo interesantan posao :D Zato sam se prijavljivao da kupim lišće s jeseni, dok vetar duva stalno :)
04/05,2008, at 14:07
Visit Baladašević
Šiljka, to je sveopšta lenjost u svetu. Tužno, poražavajuće. Kreativnost umire, i ostaju samo pojedinačna sunca poput Danijele, Pinokia i sličnih dragih ljudi...
04/05,2008, at 19:16
Visit ringispil
Hvala za komentare koje ostavljas. I za pjesmu. I za blogove koje pises. Ostani takav kakav jesi , lijepo je citati te. :) Pozdrav!
04/05,2008, at 23:51
Visit Baladašević
Biljana, ma nema problema, nadam se da si me ufpoznala do sada, mislim, koliko treba za "blogovanje"... Slobodno se šali... Ja ionako ne znam da pišem ništa ozbiljno :) Nemoj s eustručavati, samo opleti...
04/05,2008, at 23:58
Visit Baladašević
Danijela, evo ove godine pošalji meni, i dobićeš zauzvrat od mene jednu leeepu i veliku, dogovoreto?
04/06,2008, at 00:02
Visit Baladašević
Ringišpile draga... Ja volem ringišpil, ali eto, sa svojih, kahm.. kašljuc.. godina, nisam se vozao ni jedared. Ima nas i tak'i... Hvala na lepim rečima, nadam se da će i tebe biti među nama, možda po koju reč tek da razmenimo... Pozdrav iz ravnice!
04/06,2008, at 02:09
Visit tuzna
I danas ja,ovde,svi mi...Volim te!
04/06,2008, at 10:32
Visit bonsai
Ova prica me podseca na mamu i tatu. Kada je tata bio u vojsci pisao joj je prelepa pisma.Imao je neki pecat crvenog jednoroga,i svako pismo je imalo taj ukras na sebi. uvek je pocinjao sa Draga moja Nado...moj tata je car! Podseca me na tebe Baladasevicu! Mama je bila skrta,nije puno pisala. Jednom prilikom smo ja i sestra pronasli SVE...heheheh tako da znate, od dece se nista en moze sakriti! hihihihhi