Na korak...
Od zatvaranja dnevnika mog bejah večeras... Htedoh zatvoriti knjigu ovu, izbrisati nevešte dečije rukopise i tragove. Hladni vetrovi počeli su da formiraju ledene strelice koje se zabadaju u otvoreno srce. Već samom sebi dovoljno puta dokazano, ponovo se nerazumevanje mota oko mene. Optužbe, ljutnje, komadići mržnje, i dobrim delom povređivanje. Povređivanje onih najtananijih osećanja, kidanje niti sedefnih radosti podno mojih ravničarskih oblaka.
A onda sam s večeri, posetio brata. Pozvao me je u baštu, dok je svuda vladao mrak. Uperivši baterijsku lampu prema obližnjoj krošnji, rekao je - pogledaj! Na granama su se crveneli krupni ruštevi (rušt - vrsta trešnje krupnih plodova). Ugasih baterijsku lampu i pod prstima osetih okrugle, sočne plodove. Na tren se vrati detinjstvo, noći bezbrižne i trešnje...tuđe, naravno. Avaj, zašto je to tako, ne znam. No, nisu ruštevi to što me je opčinilo i odvratilo od zatvaranja dnevnika mog.
Fruška gora, u svoj svojoj noćnoj lepoti, sa razbacanim svetlima u daljini. Negde još dalje od nje, stvorio mi se najmiliji lik, gospodara srceta mog. Poplava ljubavi pohrlila je iz duše, obasjavajući srce i okolne predele i dane. Rekla je tišinom da ćemo preboleti i ovo, da je toj još samo jedan aspera do astri, a opet, to je tek stepenik na putu kući...
Kraj nas beše grana od oraha koju je odlomio vetar. I moja odlomljena grana na srcu će zaceliti, ostaviti ožiljak, i narašće druga. A grana... eh, povelika beše...
Krenuh ka varoši svojoj, razmišljajući o teškoći razumevanja drugih ljudi, o nemogućnosti objašnjenja nekih večnih, neprolaznih stvari ljudima čvrsto zakovanim za ove tri dimenzije...
Ne, ljutnja mi nije poznata. I od nje nikada ništa dobro svetu. Više mi je žao što saznanja daleka nosim. Znam, mnogi će jedared shvatiti... Ali onda... onda neće biti mene na drumovima ovim... Ali srešćemo se negde u dalekim ravnima, negde, gde više ovo neće biti ni važno. Samo ću vrata od srceta laloškog, sve ređe otvarati. Jer padaju sene otkrivenja na dane koji dolaze, a ja se plašim da kažem ono što znam...
I nižu se reči ljubavi, one najslađe, neizgovorene, pod bremenom zemaljskih problema, dva svica i dalje obasjavaju put nad žitima vojvođanskim, negde daleko im je dom, i poput čarobnog praha zvončice, posipaju prah večne ljubavi kroz svet, kroz godine, decenije, vekove... Zar ne zvuče onda tako slabašno one dve reči upućene maloj garavoj - volim te!?
I ako jednog dana nestane mog rukopisa i ovu knjigu ne nađete u ovoj lepoj biblioteci, ne ljutite se na mene. Uradite ono što znate da bih najviše voleo - nasmešite se, u kakvoj god da ste situaciji, recite, činiću dobro, uživaću u svakom trenutku svoga života i vodiću rat samo sa svojim egom. Već ćete me negde prepoznati i naći... U osmesima dečijim, u jednom plavom leptiru, i blagom prolećnom povetarcu, u hiljadu oblika pahulja snežnih, i, sasvim sam siguran... ispod ravničarskih oblaka...
06/03,2008, at 00:31
Visit biljana
Ko je tebe to sad najedio?! Da mu tresnemo par šamara, pa da nastavimo sa onim lepim veselim stihovima koje nižeš svake večeri.
Ostavila sam ti u komentaru na mom blogu svoj mail...pa se javi, čisto da znam zbog čega je ova glavobolja tvoja.
06/03,2008, at 00:47
Visit principessa78
Plasis me,druze.Ne volim sjetu u tvojim rijecima,ne volim ni kada se jedis.Mada znam da ima dana kada obuzme neka tuga,samo da ne traje dugo.Sutra te ocekujem u onom veselom izdanju koje tako volim.
06/03,2008, at 01:35
Visit lilanina
Može da me povredi samo neko koga mnogo volim. Niko drugi ne.
Razumemo li se :)
06/03,2008, at 08:52
Visit malena S.
da sam mogla, bila bih jutros onako bosonoga trčala sve do Fruške gore da te nađem, da te zamolim neka ti ovakve stvari više ne padaju na um, jer ovdje moje srce pronalazi smirenje već neko vrijeme, ovdje dolazim po svoju svakodnevnu, najčešće ranojutarnju i/ili kasno večernju dozu lijeka protiv nerazumijevanja i povređivanja koje se i oko mene mota već dugo, dugo. Molim te da mi ne ukidaš terapiju, jer iako se ne poznajemo, čitajući tvoje riječi imam osjećaj kao da se poznajemo više od vječnosti.
06/03,2008, at 09:29
Visit Baladašević
Biljana, nema potrebe za tim, a to svakako nije moj način "borbe" protiv loših stvari. Jedna kratkotrajna grmljavina sa munjama i gromovima. Ali, kako sve u životu prođe, tako i ovo prođe...
06/03,2008, at 09:32
Visit Baladašević
Prinčipeso78, novi dan, novi pogledi, novi događaji. Mala garava zatrpava nežnostima od jutros, a ja se "davim" u njima :) Teško meni...
06/03,2008, at 10:06
Visit Baladašević
Lilanina, odavno se mi razumevamo. Ali ja sam baxuz de luxe, što više dobrog želim, više sam pogrešno shvaćen. Šta da radim, guram kroz život...
06/03,2008, at 10:35
Visit Baladašević
Malena S. hvala na lepim rečima, počastvovan sam što je sve to tako. Eto mi dovoljnog razloga, da jedne umorne oči pronađu smirenje, pa to je toliko lepo, osećam se počastvovanim i ispunjenim, jer nema veće sreće nego nekoga učiniti srećnim, izmamiti nečiji osmeh, ili biti nekome mesto gde će se osećati lepo. Hvala još jednom, nastaviću dalje iz ljuljaške među žitima, a podno ravničarskih oblaka, da prenosim mirise godišnjih doba... Molim te takođe, pročitaj i moj odgovor tebi prethodnog dana...
06/03,2008, at 10:49
Visit domacica
ponekad je dobro otići ranije na spavanje. da sam ovo pročitala sinoć imala bih noćne more. ovako u kompletu sa komentarima lakše se podnese. pa i ako ne pišeš zbog mene, lepo je znati da ćeš nastaviti.
Prijatno!
06/03,2008, at 11:05
Visit Baladašević
Domaćice, qq mene, a zašto zbog tebe, presvetle mu varjače Manituove????? I ja bih voleo nekako moj biološko-laloški sat da malo navijem unazad, jer ne mogu da zaspim pre 01, a volem da spavam zorom. A ne volem što zore propuštam, prelepe su, naročito ove, kasnoprolećne. Pozdrav iz komšiluka, sa Zvezdare! (Hm... a da li je SLUČAJNO da ja od celog sela, baš budem na ZVEZDARI??)
06/03,2008, at 13:58
Visit altamoda
Ja saljem poljupce :** i ne strepim, znam da ces uvek biti tu
06/03,2008, at 14:09
Visit Baladašević
Altamoderna, hvala. Neću uvek biti tu, jer ni mi nećemo uvek biti tu, verovatno će nas pojesti neke novotarije, ono što sam ja pre 20 godina rekao, da ćemo nositi nešto kao sat na ruci, sa svim gps, rps, rrs, pps, pms iostalim rogobatnim ili ne, skraćenicama. Tako to ide. Kao što su mi onomad govorili, e, bićeš ti na BBS dugo, a sad eto, niko i ne zna šta je to, verovatno... Pozdrav iz Smogopolisa
06/03,2008, at 14:28
Visit malena S.
vidiš, na tvoj odgovor od prethodnog dana baš dobro se mogu nadovezati tvoje uvodne riječi u kojima leži dio mog odgovora tebi - nerazumijevanje je u tome ključna riječ. Ali sama sam za to kriva. Prije 12-13 godina, kad sam odlučila pokrenuti se s mrtve točke, napravila sam pogrešnu procjenu (ah, kao da je to nešto čudno kod mene). E baš zbog te procjene, čak i najbliža osoba meni djeluje miljama daleko. Moja druga greška je to što sam željela da ljudi oko mene budu sretni. A kad sam ja sama poželjela komadić tog kolača, uskraćene su mi i najsitnije mrvice jer su navikli od mene da dajem i da ne tražim ništa zauzvrat. Pa sada, eto, moja duša pati usamljena i ugušena, jer osobe oko mene, najviše onaj koji bi trebao biti moja druga polovica, ne razumiju moju dušu, moje želje i osjećaje, moje potrebe. I često sam se osjećala kao i ti na početku ovoga posta, da jednostavno sve pošaljem dovraga, ali moja dva srdašca i još jedno koje je nažalost među anđelima, koja me zovu mama, moje su sidro u toj luci u kojoj me moj kapetan ljubomorno svojata i ne da da isplovim, ni sama ni s njim, u neke vedrije vode.
Tako meni za moja "isplovljavanja" dobro dođe i jedino preostaje ova moja virtulana rijeka (a pored mora živim) koja me svojim tokom i do tebe dovela.
Ako ti treba pojašnjenje i kad god ti padne na um javi se na malena2411@gmail.com
06/03,2008, at 14:59
Visit Baladašević
Malena S, koliko borbe, toliko radosti. Koliko TEŽINE u borbi, toliko sreće prave. Da, ovde je malo mesta, za divan. Divanićemo, biće dana.
Drago mi je što svratiš ovde, svraćaj i dalje, dok vode Dunava teku...
06/03,2008, at 15:51
Visit malena S.
hm...varljiva je ta stvar s Dunavom...jednom sam nakratko, baš u blizini Dunava, u jednoj zemlji malo uzvodno, koja je moje srce osvojila u tren oka, bila sretna. Valjda od sjajnog odraza s površine vode vode nisam na vrijeme vidjela da je sve optička varka. Kad sam se odmakla, već prekasno, nestao je i taj sjaj i tad sam shvatila da je to bila samo predivna refleksija s površine vode koja je skrivala slike iz dubine. Ali mene i dalje vuče duboka voda. Da li zbog moje znatiželje ili naprosto zato što u tome sjaju koji se s površine odbija svijet oko mene izgleda ljepši nego što zaista jest, to još ne znam, ali svejedno, volim biti pored vode.
I budi uvjeren da ću navraćati ovamo, čisto da okrijepim dušu!
06/03,2008, at 15:54
Visit malena S.
P.S.: bit će mi drago ako i ti navratiš k meni. A jednom ću ti odati tajnu...samo tebi jer ćeš ti razumjeti
06/03,2008, at 16:10
Visit sanjarenja56
Da te mogu pismom zvati
ja bi piva život cili...
Ne jedi se ni na koga, niko toga nije vredan, ma kako ti se činio vrednim. Nijedne naše sekiracije niko nije vredan, osim dece i ljubavi. Sve je drugo luk i voda...i nosi Dunav....A ljubav i dobru decu imaš, i time sve imaš, a drugo ništa nije ZAISTA važno!
06/03,2008, at 16:14
Visit Baladašević
Ah, malena S, plašim se da naslućujem tajnu, no, nema veze, biće drago otkriti je :) Vode dolaze, prolaze i u nepovrat odlaze... Kao i ljudi, sa zajedničkim, lepim ili ne, uspomenama... Svratio sam i kod tebe, no nikakav trag ne mogah ostaviti...
06/03,2008, at 16:20
Visit Baladašević
Sanjarenja, znam, i zato se često osetim usamljenim među silnim svetom, ali me nekad tako pogodi, uglavnom nepravda, ili kad me iluzija namerno provocira da uopšte nemam prijatelja ustvarnom svetu i tako... Uglavnom, jedri moj maleni brod po pučini ove epizode... Svega je bilo, od drugih ljudi uglvnom loše, guraju klipove u točkove, podmeću, lažu, varaju, nabeđuju, a ništa ružno im niti želeh niti mislih... Tako to ide. I završiće se ova epizoda, vratiću se zavičaju svom, pa se stvarno ne jedim. Nego mi žao, što ovaj svet je predivan ipak, a mi ga uništismo skroz. Koliko lepote i koliko ljubavi u pogledu na prvi jutarnji zrak kroz kapljicu rose na predivno mekanoj latici nekog cveta, koliko lepote u mirisu opalog lišća, u žuboru nekog zaboravljenog potoka, negde daleko u planini, u šumu talasa noću, uz najdražeg svog..... I hiljade dragih komadića, koji se ne vide, jer beskrupulozno i bahato svet naš i oko nas ruši ego, ruše šeme po kojima živimo i kojima ne želimo da se usprotivimo. Iščeznu iz srca naših samilost i dobrota, svetlost koja nas čeka pred licem svojim, jednom daleko, pred vratima u zlatu....
06/03,2008, at 16:43
Visit sanjarenja56
Kažu, ako propustiš makar jednu lepotu da pri metiš u danu, da je dan sasvim izgubljen... I kad ujutro prođem kroz park u kome aprila cvetaju raskošni kestenovi, ili s juna mirišu lipe, ili se sunca zrak rasuo kroz krošnje, ili je kuca na ulazu zadremala pa sneno oko otvorila da me pozdravi, ili mi šarena maca poželela lep dan svojim valcerom oko sopstvenog repa...nakratko zaboravim da je ovaj svet za mene pripremio više rana nego srca, više tuge nego osmeha. Svakom kako je suđeno...
06/03,2008, at 17:14
Visit altamoda
Ljudi se sretnu,pronadju i ostanu tu..tehnika i skracenice posle nisu vazne..ni ovaj ni onaj svet..i zato kazem uvek.. :*
hej,pusti kose pune polena..hajde, bas u inat babarogama.. :)
06/03,2008, at 20:25
Visit Bealiever
Kako domacica rece, da sam ovo sinoc procitala... Sta ti bi? Navikla sam nekako da u tvojim recima nalazim spas za sebe. Jesam li sebicna? Mislim da nisam, jer koliko vidim, ima nas dosta koji volemo da te citamo:) Sa tvojim tekstovima verujem da jos uvek postoje ljudi kojima je vazna svacija sreca, da postoje ljudi koji veruju u ljubav i svu njenu moc...Nemoj nam to oduzimati, molim te!
06/03,2008, at 21:44
Visit Baladašević
Sanjarenja, posustaje čovek, jer svakim danom sve manje ljudi na svetu ima. I sve više je onih koji se stapaju u masu, u crnu rupu bezličnosti, koja guta sve kreativno i vredno... I samo retki... nađu retke...
06/03,2008, at 22:01
Visit sanjarenja56
Razumem te. Kad sam posustala i potonula, kao proviđenje - čula sam ovu pesmu, pa je i tebi šaljem. Možda će ti pomoći kao meni.
1.Ti za me si bila
Ka rosa na cviću
Sa usana pila
I jubav i sriću.
2. ja bi tija
Pismom ti prići,
Još jubavi ima
Ka ulja u svići.
3.Da te mogu pismom zvati
Ja bi piva život cili
Da se barem opet vrati
Vrime kad smo sritni bili.
4.Da te mogu pismom zvati
Ja bi piva, ne bi staja
Da se stara jubav vrati
Ne bi pismi bilo kraja.
5. Ne vraćaš se više
U pisme i riči
I nema te sa mnom
U nijednoj priči.
2.3.4.4.
06/03,2008, at 23:58
Visit Baladašević
Altamoderna, baš tako, u inat babarogama. A ne ljutim se na te babaroge, nisu one krive što su uskraćene za lepotu življenja...
06/03,2008, at 23:59
Visit iluzija
Osećam se prozvano, pa da kažem ukratko (na nekoliko stranica...)
1.Nisam mislila da ces moju šalu kao odgovor na tvoj komentar o šoljama i gatarama shvatiti preozbiljno. Da verujem u te priče verovatno bi i mene pogodilo, a bilo mi je smešno. Šalila sam se da si s druge planete (jer ti to stalno potenciraš)... i ostalo...
2.Skoro posle svakog komentara ostavljam ;) ili :) i verujem da se po tome vidi da sam prijateljski raspoložena...
3.Što se tiče mojih "sabotaža" , očigledno nam se smisao za humor razlikuje, pa ću te obilaziti... izbegavam konfliktne situacije, jer nemam običaj da se nerviram i u životu, a kamo li na netu.
Prijatno veče ti želim :)
06/04,2008, at 00:01
Visit Baladašević
Bealiever, nije reč o tome da li neko veruje u ljubav ili ne, ona postoji i bez nas a istovremeno u nama samima i menja nas skroz (na bolje). Ja se osećam skroz drugačije otkada je sretoh. I dajem ljubav, no nje sve više, ali tako to ide...
06/04,2008, at 00:03
Visit Bealiever
Dobar pelcar :)
Tako i treba, sto vise ljubavi dajes, sve je vise ima :)
06/04,2008, at 00:20
Visit Baladašević
Sanjarenja, lepa pesma, samo ja NE VOLEM tužne pesme. Ne volem ni tužne filmove, ni romane, ništa. Samo hepijendeke. Dosta je, i previše tuge u svetu... Ima i lepih pesama. Nemerljivo malo u odnosu na ove tužne, ali ipak ima. Pozdrav iz ravnice!
06/04,2008, at 00:26
Visit Baladašević
Iluzijo,
1. ne potenciram, samo kažem. Potencirao, ne potencirao, patentirao ne patentirao :) to je što je
2. :)
3. Obilaziti u smislu obilaženja u vidu poseta ili obilaženja u vidu izbegavanja. NE VOLEM nedorečeno ili nejasno.
Ha!
06/04,2008, at 00:54
Visit donna
ja volem trešnje. Mnogo.
I biblioteku sa svim knjigama.
06/04,2008, at 06:14
Visit sanjarenja56
Izvini što ti ne šaljem vesele pesme. Nisam trenutno u tom fazonu. Bilo je nekih nedorečenosti i nejasnosti koje su me malo izbacile iz koloseka. No, život ide dalje. Drugi put možda nađem i veselu pesmu. Možda.
06/04,2008, at 08:36
Visit Baladasevic
Donna.ba pa dje s? Da si blize sada bih ti poslao te velike tresnje - ru$teve, velike kao orasi, milina jedna. Nisam imao aparat juce da ih slikam, a mogu misliti kako li tek deci deluju kad meni deluju krupne, tj. krupni. Pozdrav.ba iz ravnice!
06/04,2008, at 08:39
Visit Baladasevic
Sanjarenja, to je sasvim normalno, da je i dobro i lose svuda oko nas. I u nama. Pa neko uspesno potiskuje neke stvari, neko ne. A i mnoge stvari, naravno, ne zavise samo od nas. Baci one lose stvari, njih ionako niko ne vole...
06/04,2008, at 11:54
Visit Pinokio
Procitah i ovo i ucini mi se sve to poznato. Cesto se i meni desava da kad dobro cinim obije mi se o glavu, ali...valjda je to iskusenje, pa eto, jos uvek odolevam iskusenju i nastavljam da dobro cinim, onoliko koliko je u mojoj moci.
Na zlurade tudje misli ne reagujem. Naucila sam da se sa tim borim.
Evo, saljem osmeh da razbije tugu : )))
06/04,2008, at 17:09
Visit iluzija
Dopuna pod 3.
"Već samom sebi dovoljno puta dokazano, ponovo se nerazumevanje mota oko mene. Optužbe, ljutnje, komadići mržnje, i dobrim delom povređivanje. Povređivanje onih najtananijih osećanja, kidanje niti sedefnih radosti podno mojih ravničarskih oblaka." Očigledno se odnosi izmedju ostalog i na mene (nije očiglednost iz vica;) ) i osećaš u svakom mom komentaru da ti baš tako nešto šaljem. Uopšte mi nije zadovoljstvo da tamo nekom neznancu kvarim dan ili noć, nemamo isti smisao za igru i šalu (ponavljam se), pa neću komentarisati tvoje članke (neću da imam na duši tvoj visok pritisak...). Valjda sam napisala shvatljivije... :)
I ti si nedorečen i nejasan. Šta ti je značilo "Ha!"?
06/04,2008, at 17:15
Visit Baladašević
Iluzijo, nije ništa bilo u vezi sa tobom. I nemoj da se jediš. Začudo, nemam veliki pretisak, iako se to očekuje zbog ... hm... je l'...
Slobodno se ti razbaškari, ja sam te samo shvatio ozbiljno, valjda me je tvoj rukopis prevario. Mir mir mir, niko nije kriv
06/04,2008, at 17:52
Visit iluzija
Obično mi kažu da imam lep rukopis... Možda si čitao s desna na levo :p
A ko je sudija?!
P.S. ...mene je teško najediti...
06/04,2008, at 19:21
Visit sanjarenja56
Baladašević, budi drug, ne jedi iluziju, lepo joj jasno i dorečeno i nedvosmisleno demantuj da ona ima bilo šta s tvojim jedom. Što da ima iluziju da je ona kriva, kad su tamo neki drugi izazvali pad sistema. Njih ćemo da grdimo!
06/04,2008, at 20:27
Visit Baladasevic
Sanjarenja, iluzija je shvatila, ne brini. A ja se vise i ne jedim. Jedna tuzna devojka, kojoj moji listovi dnevnika donose utehu, dovoljna je da nastavim sa lepljenjem slicica zivota u album ovaj sa bezbroj strana. I mnogo toga jos...
06/04,2008, at 20:35
Visit sanjarenja56
Mašala!!