Poslednji list kalendara života
Tišina je okovala prozore na kojem je do večeras spavalo sanjivo proleće, protežući se niz miris skoro procvetalog đurđevka. U tami sobe na petom spratu, vrištala je pomenuta tišina u noći. Nepomična prilika ležala je bez pokreta, bez oblika zagledana u ritmično smenjivanje odsjaja brojki elektronskog časovnika koje se igralo sa plafonom... Grad je spavao, sa svim svojim snovima, nadanjima, iščekivanjima... Slike su se ređale, bez poziva, bez smila, bez ikakvog reda, samo sa jednom zajedničkom crtom - tugom. Negde pri dnu sećanja tekao je Dunav, sve želeći da ne remeti ovu samrtnu tišinu poslednje aprilske noći. U nekim nedosanjanim daljinama, slavuji su se spremali da otvore pozornicu maja, nadolazeće jutro izmamiće hiljade porodica, hiljade srećnih ljudi, hiljade nekih... drugih ljudi... Zaboravljen od svih, na dnu ponora jezive i neopisivo teške i nikada tako tamne tuge, mislima je pokušavao da se seti nkog od lepih dana... Bezuspešno. I najmanje mrvice sećanja bile su nedovoljne, nestajale su u ponorima njene mržnje, pakosti, tako razočaravajuće malodušnosti.... Niz polja duše duvao je ledeni severac, razvejavajući komadiće duše odavno već ni nalik ranijim bezbrojnim delićima šarenila kaleidoskopa... Vrata su se zatvarala, knjiga života je prinosila svoju zadnju koricu, na granici svetova, nosio je tugu besmisla i nadu olakšanja, jer breme teško, posta preteško, i biću poput njegovog, neshvatljivo i u obliku presude. Još jedna izgubljena bitka, još jedna besana, usamljena noć, pognute glave, ponižen i uvređen, bez oružja, srca kojeg krvari, očajno je tražio atom razloga da pregura još jednu noć... Uzalud... Tuga se kao lešinar nadvila nad postelju požutelu, sa uvenutim suncokretom na njoj, latica neprepoznatljivih, ali i tada okrenuta ka suncu, ka životu, nadi... Pokušao je da suvim i ispucalim usnama dozove njeno ime, da prizove neka davnašnja sećanja, ne bi li ogrejao plamičkom sreće poslednju noć prolećnog meseca. Uzalud, uzalud... Koračajući po zgarištu ljubavi, snova, veselih dana i čežnji, shvatio je da su ga svici napustili, da ih je sam pustio da sijaju slobodu noći. Krunili su se minuti tame i sve je već dugo vremena postalo nepomično, ni senka se nije pomerila, i prestalo je i ritmično svetlucanje sata. Samo su se dve malene okruglice skotrljale niz lice željno ljubavi i nežnosti, dodira i najmanje mrvice ljudskosti... I dok se knjiga zatvarala, učinilo mu se da čuje tamburaše......
A četvrtasto parče papira stajaće tek par dana na nekom od prometnijih mesta u njegovom gradu, sa slikom iz nekih lepih, ranijih, srećnih dana...
I prašina zaborava pokriće saznanje da je ikada živeo....
04/30,2008, at 01:41
Visit lilanina
Niko ne bi smeo tako da ode...
04/30,2008, at 06:14
Visit sanjarenja56
Dragi moj Baladašević, ala si me protresao ovom pričom! Pretpostavljam da si je posvetio onom svom nesrećnom prijatelju. Neka tebe sreća i ljubav greju kao sunce!
04/30,2008, at 06:14
Visit sanjarenja56
Dragi moj Baladašević, ala si me protresao ovom pričom! Pretpostavljam da si je posvetio onom svom nesrećnom prijatelju. Neka tebe sreća i ljubav greju kao sunce!
04/30,2008, at 10:12
Visit vladica
malo si me zbunio ovom pričom , koja toliko kida srce onog okome pišeš da sam prosto poželeo da se najednom noć pretvori u jutro i obasja sunčevom svetlošću tu sobu , jer sunčevi zraci ubijaju tu prašinu samoće.
04/30,2008, at 10:27
Visit Pinokio
Veoma vesto napisano, dovoljno dirljivo da ne mogah da odem ne ostavivsi komentar.
,,...Zaboravljen od svih....mislima je pokusavao da se seti nekog od lepih dana..."
Ne bi mi smetalo da odem ovako. Kad umirem, volela bih da budem sama. Potpuno sama. I da mi smrt da bar malo vremena da razmislim o svom zivotu i sebi dragim ljudima.
A, kad odem, neka ,,prasina zaborava pokrije saznanje da sam ikada zivela". Zivot je samo trenutak u vecnosti!
04/30,2008, at 11:34
Visit domacica
duni u prašinu, oteraj zaborav. svako ko je ovom zemljom hodio sigurno zaslužuje malo više od komadića papira koji objavljuje da se preselio na "nebeske njive".
Prijatno!
04/30,2008, at 16:09
Visit donna
Uvijek postoji rješenje ako se želi. Samo ako se istinski želi. Prepustiti se, dozvoliti tugi da osvoji srce je bolno i za onoga ko to dozvoli, ali i onima koji to gledaju i pokušavaju da nešto učine. Vrijeme ne nosi zaborav, ali ne postoji nikad i niko vrijedan tuge do smrti. Neka suze speru obraze za novi osmjeh. Reci mu da je život lijep:)
04/30,2008, at 16:13
Visit phedredelaunay
Ostadoh bez reci, pa cu upotrebiti tudje:
"O, samo kad bi se sva ljudska dobra dela mogla pratiti do svoga izvora, kako bi cak i smrt izgledala lepa! Jer bi se videlo koliko je milosrdja, koliko blagosti i ciste nesebicne ljubavi cesto niklo iz prasine grobova!"
Dikens
04/30,2008, at 17:58
Visit sanjalice
Prica je tako tuzna,kako mora da je strasno u dusi coveka koji jedini izlaz vidi u smrti!Ima tako strasnih sudbina,a kad mi je tesko uvek se setim da moze biti i teze i guram dalje.Ali kad se nekome ugasi ta pokretacka snaga i motivacija,to je strasno.
04/30,2008, at 18:03
Visit sanjalice
Sad mi nesto pade na pamet,ti si jos po jednoj stvari slican samnom.Imas kao bog Janus dva lica,jedno nasmejano drugo tuzno.Nasmejes nas do ludila,a onda izbacis neku ovakvu tuznu pricu.Samo ja tuzne price necu da pisem,dosta si ti na ovom blogu,pozdrav jos jedared!