Ufotvorine

Iz nekih daljina...

Iz nekih davnih secanja, izvadih dokaz da bela ne bi toliko vredela da
nije crne, da ne bi srecu spoznali da se tugom kadgod ne ogrnemo. Da
dobre ljude ne bi sreli da se ne prosetamo kroz sumu sitnih dusa. Da ne
bi cenili racunare sa nasim slovima, dok ne sretnemo one bez te
podrske... Procitajte ovo i u zaborav bacite...



Da li si ikada na ambisu stajao
gubio daljinama zamagljen vid,
da li si kajanja kadgod brojao,
sto Gospod zivot savrsen dade
a ti ga upropasti, pa te je stid?

Da li si ikada osmehnuti se pokusao
dok se svetovi oko tebe ruse
da li si vristanja tisine slusao
dok se u nepovrat sto zjapi, gube
nemerljivi delovi tvoje duse?

Da li si gledao zvezda smrt,
i kako kisa jesenja sipi,
kako je napusten rajski vrt,
dok ljuljaska prazna sablasno skripi?

Da li si nekada umro u boji,
dok crkva povecerje zvoni
a smrt sa kosom kraj tebe stoji,
da li si ikada umro tako,
najusamljeniji u vasioni?

Da li si kadgod celog sebe dao
duse prevelike i andjeoski ciste
da li ti je zbog tog bilo zao,
sto ste ljubavlju mogli kosmose radjati,
sto ste sve to mogli... a niste...